savjeti za roditelje, djelatnike škola  i za djecu i mlade

Posljedice zlostavljačkog ponašanja među djecom vrlo su ozbiljne  i  za djecu koja od nasilja trpe i  za onu djecu koja se nasiljem koriste, te ukazuje kako je važno pomoći i djeci koja trpe nasilje i djeci koja ga čine. Također, posljedice su prisutne i za djecu koja su promatrači, svjedoci nasilja.

POSLJEDICE ZA DJECU KOJA TRPE NASILJE

  • 20% žrtava izostaje iz škole da bi izbjegla maltretiranje
  • 29% ima problema s koncentracijom
  • 22% osjeća simptome fizičke bolesti
  • 20% ima problema sa spavanjem
  • žrtva pokuša ili počini samoubojstvo
  • tužni, depresivni
  • gube samopouzdanje i počinju misliti o sebi kao glupima, promašenima i neprivlačnima (iako su često – prosječni ili «bolji» od prosjeka)
  • anksioznost, glavobolje, bolovi u  trbuhu, strah
  • mogu izgubiti interes za školu
  • s vremenom se počinju osjećati odgovornima za zlostavljanje («mora da nešto ne valja sa mnom kada me se zlostavlja»).
Do 23. godine se uglavnom te osobine i posljedice normaliziraju, osim povećane potištenosti  i  manjka samopoštovanja.

POSLJEDICE ZA DJECU KOJA ČINE NASILJE

  • Postupno postaju više ili manje bešćutni.
  • S vremenom postaju još gori prema žrtvama ako odrasli rijetko interveniraju ili ne pokazuju jasno neodobravanje.
  • Do 24 godine života je 60% nasilnika bilo osuđeno za prekršajna ili kaznena djela.
  • U dobi od 24 godine su se 4x više pojavljivali kao kriminalci i to recidivisti nego učenici koji nisu vršili nasilje tijekom školovanja.

ŠTO ČINITI?
Za ovu važnu temu mogli bi dati pregršt korisnih savjeta, izdvojimo najbitnije.

Najvažnije je svaki puta reagirati na nasilje i zaustaviti ga.

ZA RODITELJE – KAKO POMOĆI SVOME DJETETU?

Ako je vaše dijete zlostavljano, dijete treba vašu smirenost i pomoć.

Kada saznaju da im netko maltretira dijete, mnogi roditelji se toliko razljute da
požele odmah odjuriti u školu ili u obitelj djeteta koje ga je maltretiralo i «napraviti reda». Nevolja je u tome da otići i reagirati ljutito često ne dovodi do kvalitetnog i dugoročnog rješenja. Vrlo je važno dati potporu i pružiti osjećaj sigurnosti svom djetetu tijekom razgovora o tom problemu, kao i kasnije svojim smirenim i odlučnim načinom reagiranja u školi.

Kako razgovarati sa djetetom koje vam kaže da je zlostavljano:

  1. Ozbiljno ga shvatite i vjerujte mu. Djetetu treba mnogo hrabrosti da kaže mami ili tati da je zlostavljano. Iako mogu pristrano opisati situaciju, djeca rijetko lažu o zlostavljanju.
  2. Budite smireni i podržavajući. Nikako ne izražavajte zgražanje, gađenje ili omalovažavanje djeteta. Djeca se često boje nešto reći odraslima, jer se boje da ih odrasli više neće voljeti, da će se ljutiti ili da to neće moći podnijeti.
  3. Nemojte ga kritizirati niti okrivljavati. Čak i ako se ne slažete s načinom na koji se vaše dijete nosi sa situacijom.
  4. Nemojte tjerati da vam kaže o tome više nego je sada spremno. Pokažite da vam je drago da vam se povjerilo i recite da ste tu za njega.
  5. Kad dijete bude spremno, doznajte što više konkretnih stvari: na koji način se vršilo nasilje, kada i gdje, imena djece i odraslih koja su svjedočila događajima.
  6. Ne potičite osvećivanje (Samo ti njega udari! Vrati im!). Time ga učite nasilnom rješavanju problema. Tako vjerojatno neće riješiti problem, a može biti kažnjen u školi ili na drugi način pogoršati situaciju.
  7. Ne ignorirajte nasilje i ne recite djetetu da ga ignorira. Često pokušaj ignoriranja nasilja dovede do povećanja problema.
  8. Suosjećajte sa svojim djetetom, recite mu da je nasilje loše i da ono nije krivo.
  9. Pitajte ga što ono misli da bi pomoglo ako se učini. Dajte mu sigurnost i osjećaj da vam se može povjeriti tako što mu smireno i odlučno kažete da ćete razmisliti što sve poduzeti i da ćete mu reći što namjeravate prije nego nešto poduzmete.

Što dalje učiniti nakon smirenog i suosjećajnog razgovora s djetetom:

  1. Ako osjetite bijes, opterećenje ili frustracije uradite nešto što će vam pomoći a što nikoga neće ugroziti: razgovarajte povjerljivo sa supružnikom ili drugom povjerljivom osobom, fizičkom aktivnošću (trčanjem, čišćenjem, šetnjom i sl.) izventilirajte dio psihičke opterećenosti.
  2. Zatim razmislite o situaciji i svemu što je potrebno poduzeti. Kada ste smireno promislili, podijelite to s djetetom da zadrži povjerenje i sigurnost.
  3. Nazovite smireno razrednika/razrednicu, objasnite što vam brine i dogovorite sastanak.
  4. Nemojte odmah stupiti u kontakt s roditeljima učenika koji su maltretirali vaše dijete. Iako je to nerijetko prvi poriv, to često može otežati situaciju. To je dužnost škole.
  5. Svakako prijavite školi zlostavljanje. Pri tome obavezno prethodno promislite i ostanite smireni – nemojte «uletjeti» u školu.
  6. Na sastanku u školi: kontrolirajte svoje osjećaje, iznosite činjenice (tko, što i kako, kada, gdje), jasno dajte na znanje da ste zbog svog djeteta i druge djece spremni surađivati da se nađe rješenje, ostavite dojam jasnoće i kontrole – ostanite smireni, recite razredniku što sve očekujete, zapišite sve o čemu ste razgovarali i što ste se dogovorili.
  7. Očekujte da se zlostavljanje zaustavi. Redovito razgovarajte sa djeteom i školom kako bi bili sigurni da je prestalo. Ako se nastavi, ponovo razgovarajte sa razrednikom te stručnim suradnikom ili razgovarajte sa školskom upravom.
  8. I upamtite, u pravilu nema jednostavnih rješenja. Rješenje zahtijeva trud i vrijeme.
  9. Nakon razgovora sa školom, pomozite vašem djetetu da postane otpornije na zlostavljanje, naučite ga kako da podigne vjeru u sebe i kako da se zaštiti te kako da traži pomoć.
  10. Ohrabrite dijete i naučite ga kako da se zauzme za sebe bez nasilja prema drugima.
  11. Pomozite djetetu da upozna nove prijatelje i da razvija svoje talente i pozitivne osobine.
  12. Ukoliko je potrebno, potražite pomoć socijalnog pedagoga ili drugog stručnjaka kako bi dijete bolje razumjelo što se događa, dobilo dodatnu podršku, eventualno promijenilo neka ponašanja i podiglo samopouzdanje i samopoštovanje.

ZA DJECU I MLADE – što učiniti ako te netko zlostavlja ili ako vidiš zlostavljanje?

  1. Ako te netko zlostavlja, nemoj šutjeti i trpiti!
  2. Ostani smiren/-a i ne pokazuj strah.
  3. Pogledaj napadača u oči te mirno ali odlučno reci da prestane.
  4. Makni se što prije od napadača ili izazivača.
  5. Ako se bojiš, pozovi prijatelje da budu blizu tebe.
  6. Svakako ispričaj nekom odraslom što ti se događa. Ako se bojiš ispričati pozovi prijatelja da ide s tobom. Reci točno što se dogodilo (bez pretjerivanja) gdje se dogodilo, tko je sve bio tamo i da li se i prije događalo.
  7. Budi uporan/uporna i traži od odraslih (razrednika, roditelja, nastavnika,…) da nešto poduzmu! To je njihova dužnost.
  8. Upamti: nisi kriva/kriv za to što ti se događa!
  9. Nisi tužibaba kad kažeš odraslima: nasilje je ozbiljna stvar i svako nasilje (prema sebi i prema drugima) smo dužni prijaviti i tako pomoći i sebi i drugima.
  10. Ne daj da te nagovore da sudjeluješ u nasilju prema drugima ni kad se radi o ruganju.
    Kad vidiš zlostavljanje, odmah reci odraslima u koje imaš povjerenja.
  11. Pokušaj se sprijateljiti s onim kojeg stalno gnjave i pokaži mu da si na njegovoj strani i da ima dobronamjerne djece.
  12. Pomozite i onome koji čini nasilje. Djeca koja čine nasilje imaju i puno dobrih osobina. Time što ga zaustaviš ili prijaviš u činjenju nasilja, pomažeš mu da nauči da takvo ponašanje nije dobro.
  13. Pokažite mu da cijenite njegove dobre osobine, družite se i igrajte s njim/njom onda kad ne čini nasilje.
  14. Zlostavljanje je štetno i za onog koji ga trpi i za onog koji ga čini i za one koje promatraju i ništa ne poduzimaju. Važno je reagirati i tražiti pomoć odraslih.
  15. Nitko nije zaslužio biti zlostavljan! Svi ljudi su vrijedni i važni!

ZA UČITELJE  – kako  spriječiti  nasilništvo?

  1. Reagirati na svaki oblik nasilja.
  2. Izrada razrednih pravila uz uvjet sustavnog reagiranja na kršenje. U razredna pravila treba svakako uključiti i dati poseban naglasak pravilima protiv nasilništva. Da bi bila djelotvorna neophodno je da učenici kroz različite vježbe, rad u malim grupama i diskusiju, SAMI dođu do njih. Za učinkovitost pravila protiv zlostavljanja, potrebno je reagirati na njihovo kršenje.
  3.  Gradnja boljih odnosa, povezanosti i bliskosti među učenicima u razredu i cijeloj školi. Provoditi kontinuirane i ciljane odgojne radionice na satu razrednog odjeljenja za razvijanje grupne povezanosti, suradnje, bliskosti te komunikacijskih i drugih životnih vještina. Organizirati vršnjačku pomoć u učenju te poticati suradnju među razredima.
  4. Prisutnost odraslih na hodnicima, šetanje ispred razreda pod odmorom, na igralištu, blizu WC-a i športske dvorane, bitno smanjuje zlostavljačko ponašanje. Učenici se nerijetko žale da ih učitelji pod odmorom uopće ne obilaze, da ih ne poznaju, ne znaju što se njima dešava, da ne pokazuju interes i nemaju kontakta sa njima.
  5. Stvoriti stav da je razgovaranje o problemu bitno. Utvrđeno je da učenici imaju svoje razloge što ne govore o nasilju. Ankete su pokazale da mnoga djeca šute, jer iz iskustva znaju da su odrasli najčešće nezainteresirani ili smatraju da nemaju vremena za to (A. Mellor, Škotsko vijeće za obrazovanje).
  6. Djeca uče po modelu. Stoga je kod nas odraslih a) svjesnost svojih postupaka, b) istinsko prihvaćanje da su greške prirodna i životna stvar, c) spremnost na učenje i razvijanje, d) prihvaćanje savjeta, nezadovoljstava i prijedloga učenika, roditelja i kolega kao nove mogućnosti ili podsjetnik, a ne kao nepovjerenje u našu kompetenciju  –  ključno za razvijanje dječjeg kompetentnog ponašanja. Zanimljivo je da se pokazalo da dijete koje je kod kuće naučilo određene neprihvatljive oblike ponašanja, u školi nerijetko nauči konstruktivne oblike ukoliko u školi ima njemu važnu odraslu osobu od povjerenja koja u svom ponašanju dosljedno primjenjuje model ponašanja koji traži od učenika.
  7. Uporno tražiti potporu i suradnju. Upućuje se nastavnike da koliko god se nekad činilo bezuspješno ustraju u traženju potpore u rješavanju problema od roditelja, stručnih suradnika, drugih nastavnika, udruga, stručnjaka izvan škole i drugih osoba u lokalnoj zajednici.
  8. Osiguravanje mogućnosti razvijanja dobrih međuljudskih vještina za svu djecu u školi (komunikacijskih vještina, suosjećanja, vještina rješavanja sukoba, …).
  9. Na razini cijele škole (i obitelji) stvarati podržavajući i uključujući kontekst u kojem se NASILNIČKO PONAŠANJE NE TOLERIRA

Više o nasilju i njegovom spriječavanju možete pročitati u:

  • Nasilje među djecom u školi. Što znamo i što možemo učiniti. Dan Olweus. ŠK. Zagreb. 1998.
  • Olweusov program protiv bullyinga i antisocijalnog ponašanja. Priručnik za nastavnike. Dan Olweus. Sveučilište u Bergenu.  2001.
  • Kako zaustaviti bullying. Priručnik za roditelje. Unicef
  • Restitucija. Preobrazba školske discipline. D.Ch.Gossen. Alinea. Zagreb. 1994.
  • Odgajam li dobro svoje dijete? Savjeti za roditelje. G.Buljan Flander i A.Karlović. Marko.M Usluge d.o.o.
  • Naša poticajna obitelj – Vodič za novopostale roditelje. Gordana Asja Galetić i suradnici. Centar za edukaciju i savjetovanje „Sunce“. Zagreb. 2009.

 

Priredila: Gordana Asja Galetić, socijalna pedagoginja

Povezani tekstovi